Asertivnost je psihosocijalna kompetencija koja pomaže u stvaranju dobrih odnosa, koji su značajan činitelj zdravlja i osjećaja dobrostanja. Asertivnost pomaže da izbjegnemo ili riješimo konflikte u komunikaciji s drugima. Naša reakcija ovisi o više faktora: našeg odnosa sa osobom (koji može biti profesionalni, poluprofesionalni ili osobni), važnosti situacije, tj. predmeta razgovora i interesa, okruženja i naše procjene reakcije sugovornika i sl.

Asertivnost je sposobnost da u komunikaciji s drugim osobama branimo svoje interese, ne odustajemo od svojih prava (ne povlačimo se, ali i ne napadamo) i tražimo da ta prava budu zadovoljena, a bez da ugrožavamo druge. Mi u stvari brinemo o sebi.

U konfliktnim situacijama generalno postoje tri oblika ponašanja, tj. tri oblika komunikacije:
• asertivna komunikacija
• agresivna komunikacija
• defanzivna komunikacija.

Agresivna i defanzivna komunikacija jako su česte i svojstvene našoj kulturi. Od malih nogu govore nam da trebamo podilaziti autoritetu, slušati odrasle čak i ako nisu u pravu ili da samo napadom na drugu osobu možemo postići ono što želimo. „Napad je najbolja obrana“, rečenica je kojom drugi ili mi opravdavamo naše postupke.

Defanzivno ponašanje nije dobro za pojedinca, jer ono potkrepljuje tuđe procjenjivanje njega samog i na taj način razvija osjećaj krivnje. Defanzivna komunikacija često u sebi podrazumijeva nepoštivanje nas samih, dok agresivna podrazumijeva da nemamo poštovanja prema drugim osobama. Defanzivno i agresivno ponašanje su često komplementarni, jer se obično u relacijama jedna osoba povlači, dok druga napada.

U svakom slučaju, ovakav način komuniciranja neće nas dovesti do željenog rješenja situacije, jer možemo očekivati ili eskalaciju sukoba ili njegovo odlaganje do neke sljedeće prilike.

Nasuprot ovim načinima komunikacije stoji asertivnost, odnosno samopouzdana, samopotvrđujuća i legitimna komunikacija. Bit asertivnosti je u obrani osobnih legitimnih prava, ali bez narušavanja prava koja imaju drugi ljudi. Ideja je da osoba može reći „da“ kada treba reći „da“ ili da kaže „ne“ kada treba reći „ne“.

Coachingom do asertivnosti

Česte teškoće i problemi zbog kojih pojedinac odluči posjetiti coacha su sukobi ili konflikti u osobnom (partnerskom, obiteljskom) ili poslovnom okruženju. Jedan od zadataka coacha je da podrži klijenta u stjecanju sposobnosti asertivnosti učenjem efikasne komunikacije, kako bi unaprijed spriječio sukobe ili kada se nađe u konfliktnoj situaciji. Kada govorimo o komunikaciji mislimo i na slušanje sugovornika i na izražavanje samoga sebe. U tom cilju i govorimo o vještinama učenja asertivnosti.

Na samom početku coachinga ključno je otkriti postoji li asertivnost kao repertoar ponašanja osobe. To se može provjeriti korištenjem seta standardnih pitanja:
• opišite kako uobičajeno reagirate kada dođete u konfliktnu situaciju
• opišite kako uobičajeno reagirate ako otkrijete da ste u pravu, a da druga osoba griješi
• opišite kako uobičajeno reagirate ako vas druga osoba napadne ili optuži za nešto što ste zaista i učinili
• opišite kako uobičajeno reagirate ako vas druga osoba napadne ili optuži za nešto što niste učinili
• opišite kako uobičajeno reagirate ako primijetite da vas netko verbalno napada
• opišite kako uobičajeno reagirate ako mislite da će vas netko fizički napasti.

Testiranje postojanja asertivnosti u repertoaru neke osobe može se obaviti, pored ovih standardnih pitanja, i na način da se izvlače segmenti konfliktne situacije i ona se uobličava u formu pitanja po kojoj testiramo asertivnost. Kada se zaključi da osoba nema dovoljno sposobnosti za asertivnu komunikaciju, tek tada se može mijenjati i počinje učiti uz pomoć coacha. Važno je spomenuti da je naše legitimno pravo u određenim situacijama ne biti uvijek asertivni, ali tada mi snosimo posljedice i odgovornost naše neasertivnosti.

Iz prakse coachinga

Za početak je dobro sjetiti se da je najbolji način da se drugi upoznaju s našim potrebama taj da ih glasno izgovorimo, tj. da ukažemo na njihovo postojanje i potom iskažemo želju i način da se one zadovolje. Možda vam navedeni primjeri pomognu da razvijete asertivnost.

Primjer „slijepog ponavljanja“:
• Ona je pokvarena i bezobrazna!
• Mislim da smo se složili da se nećete međusobno vrijeđati i optuživati.
• Da, ali ona je veoma pokvarena osoba.
• Koliko se sjećam, i vi ste se složili da se nećemo međusobno vrijeđati…

Vi, znači, kao pokvarena ploča ponavljate svoje ideje i držite se toga kao da ne čujete ono što vam drugi priča. Na ovaj način izbjegavate prepirati se s drugom osobom, kao i mogućnost da utvrdite tko je u pravu, a tko, eventualno, nije.

Primjer – „komunikacija drugog puta“:
• Mislim da si ti za sve kriva!
• Ja razumijem da ti tako misliš, ali ja mislim da…

Naglašavamo da shvaćamo stavove koje druga osoba ima, da razumijemo njene razloge, osjećaje i potrebe, ali da isto tako branimo svoje legalno pravo i da imamo pravo na naše osobno viđenje cijele situacije i da nudimo ovo svoje stajalište.

Još jedan primjer za asertivan razgovor:
„Vidim da se ne slažeš sa onim što govorim, ali mi je jako važno da, prije nego čujem tvoje daljnje izlaganje, ja sam kažem kako ja vidim cijelu situaciju”.

Ovaj način govora već u sebi sadrži mogućnost empatije s drugom osobom i mogućnost prepoznavanja (ne i uvažavanja) tuđih potreba i osjećaja uz obrazlaganje i zalaganje za ostvarivanje naših prava.